Confesion.
Molim za oprost! Griješio sam.
Rekao sam laž. Rekao sam da ne mogu da dograbim vrijeme koje mi uporno uzmiče. Mogu. Rijetko, ali ipak mogu. Ali to nije ni malo lahko, ili ipak jeste. Samo trebam nekoga. Anđela, koji je bio sam i bez krila. On mi je pomogao da ugrabim vrijeme. Štaviše pomogao mi je da ga zaustavim.
Trebao sam samo odpustiti sprege koje čvrsto vezuju moje osjećaje. Kada sam ih odsjekao one su odpustile moje prave i jedine osjećaje, a oni su pomogli mom Anđelu. Podarili su mu krila, pa je mogao letjeti. A svom svojom ljubavlju koju osjeća, samo za mene zaustavi vrijeme. A na krilima zajedno pođosmo NEGDJE. I postadosmo jedno. Sjedinismo se, i bismo u našoj zemlji snova, baš onakvoj o kakvoj oboje sanjamo: nježnom, plahom, laganom i poletnom. Smjeli smo lebdjeti, i voljeti se, i pružati osjećaje.
I bismo jedno.
I voljesmo.
I grlismo.
I ljubismo.
I pružasmo.
I uzimasmo.
I voljesmo.
I voljesmo.
I voljesmo.
I voljesmo.
I voljesmo.
I voljesmo.
I voljesmo.
Vrijeme više prestaje da ima svoju stalnu brzinu. Doduše, kada promislim nikada je nije ni imalo, ali znala je ona kadkada da bude manja. Znalo se ono i sporije kretati. Kako svaki dan živim ono sve brže odlazi. Ne mogu ga ni uhvatiti; Taman kad mi se pričini da je usporilo, pokušam ga shrvati, a ono opet pobjegne.
Previše se zavaravam stvarima. Isuviše mislim da su nebitne stvari bitne i obratno. Ne presuđujem prihvatno. Bacam mladost na bezvezarije. Pokušavam da od svijeta načinim pravdu. Ta ona je već davno izbljedila. A oči moćnika su zamazane šmminkom, pa ne vide dobro. Ne razlučuji pravdu od nepravde i dobro od lošega. Neću više pokušavati načini pravdu iz nepravde.
Neka nepravda ide svojim putem, a ja svojim. Jedino čemu se mogu uvijek nadati je da nam se puti nikada neće susresti. 